Internet je globalna mreža nastala međusobnim povezivanjem raznih računalnih mreža širom svijeta. Povezane mreže i računala podatke razmjenjuju koristeći se dogovorenim protokolima (pravila za prijenos podataka). Internet nema vlasnika – vlasništvo postoji samo nad pojedinim mrežama, odnosno vezama između mreža. Jednako tako ne postoji jedna uprava ili središnje tijelo – internet je decentralizirana mreža.
Organizacija interneta
Internet je decentralizirana mreža u kojoj su međusobno povezani regionalni čvorovi (host). Svaka manja mreža povezana je s najbližim čvorom. Svako računalo, koje je preko svoje mreže povezano na internet, može komunicirati s drugim povezanim računalom bez obzira u kojemu se dijelu svijeta nalazilo.
Podaci se prenose dogovorenim TCP/IP (Transmission Control Protocol/Intenet Protocol) protokolom. On podržava sve vrste razmjena podataka kojima se danas koristimo: elektroničku poštu, prijenos datoteka, telefoniju, audio i videosignale, hipertekst… Osnovna je ideja internet protokola da se podaci razmjenjuju u paketima. Početni skup podataka dijeli se u određeni broj paketa. Svaki paket sadrži odredišnu adresu, izvorišnu adresu te slijedni broj paketa. Zašto je važan slijedni broj, zar ne putuju jedan za drugim?
U osnovi je interneta putovanje paketa raznim putovima. Paketi dolaze do čvorova u kojima se donosi odluka kojim će putem nastaviti. Izbor puta ovisi o trenutnoj zagušenosti i propusnosti pojedinih veza. Događa se, naravno, da paket koji je poslan prije ide duljim ili sporijim putem od onoga poslanog kasnije. Neki paketi mogu biti i izgubljeni ili uništeni tijekom prijenosa. Zato je slijedni broj nužan kako bi se primljeni paketi na odredištu mogli poredati u ispravnom redoslijedu.
Svako računalo povezano na internet ima svoju jedinstvenu adresu koju zovemo IP adresom. Danas se koriste IP adrese u obliku 32-bitnog broja grupiranog u četiri bajta. Najčešće se prikazuju u dekadskom obliku kao četiri prirodna broja između 0 i 255, npr. 161.153.23.1.
Svjesni smo činjenice da se broj računala spojenih na internet nevjerojatno brzo povećava pa se već naziru ograničenja ovoga modela adresiranja (teoretski broj adresa je 232 ili nešto veći od četiri milijarde). Iz toga se razloga polako prelazi na drugi model koji omogućuje adresiranje 2128 (3,4∙1038) računala.
Računala u lokalnoj mreži rabe privatne IP adrese s s pomoću kojih mogu međusobno komunicirati. Lokalna mreža spojena je s internetom preko usmjernika. Kada računalo iz lokalne mreže želi komunicirati s nekim računalom na internetu, usmjernik će pretvoriti njegovu privatnu adresu u javnu IP adresu (jedinstvenu na internetu). Gledajući od strane interneta, sva računala unutar lokalne mreže imaju jedinstvenu IP adresu i to adresu usmjernika preko kojega se spajaju na internet.
Osnovna je podjela računala s obzirom na njihovu ulogu u mreži na poslužitelje (servere) i korisnike (klijente). Kako su poslužitelji javno dostupna računala, koja su trajno povezana u internetsku mrežu, imaju fiksne IP adrese. Za razliku od njih, korisnici dinamički dobivaju adresu spajanjem na internet (slika 6.3).
Korisničko računalo svoj zahtjev za podacima šalje na IP adresu određenoga poslužitelja. Poslužitelj zahtjev obrađuje te tražene podatke šalje na IP adresu korisnika. Dovoljno je poznavati IP adresu računala pa mu je moguće poslati podatke, ma gdje se ono nalazilo. Povezane mreže i mrežna oprema pobrinut će se za dostavu podataka.
Međutim, mi znamo da kod uporabe interneta zapravo ne koristimo neke brojčane adrese, nego simboličke koje nam je lako zapamtiti. IP adrese nije lagano zapamtiti pa je osmišljen sustav kojim je omogućeno dodjeljivanje imena računalima, tzv. sustav domena – DNS (Domain Name System). Računala na kojima se prevode simbolička imena u stvarne IP adrese nazivamo DNS poslužiteljima.
Sustav je hijerarhijski što znači da je organiziran u više razina. Na najvišoj su razini tzv. vršne domene, od kojih je najveći broj nacionalnih domena. Hrvatska ima oznaku .hr, Njemačka .de, Slovenija .si itd. Pojedinim ustanovama unutar pojedinih država dodijeljeno je pravo na organizaciju i upravljanje sekundarnim domenama unutar tih vršnih domena. U Hrvatskoj tu ulogu obavlja Hrvatska akademska i istraživačka mreža (CARNet). Na službenim stranicama www.dns.hr možete pronaći mnogo informacija o internetskim adresama unutar hrvatskoga domenskog prostora.
Unutar svoje domene svaka zemlja samostalno određuje domene na sljedećoj razini. Domene na nižoj razini (poddomene) odvojene su od domene na višoj razini točkom i pišu se ispred nje. Najviša domena uvijek dolazi posljednja i bez točke na kraju. Carnet.hr i vlada.hr primjeri su postojećih domena u Hrvatskoj. Imena pojedinačnih računala dolaze na početak naziva te tako dobivamo puno simboličko ime računala, npr. www.carnet.hr, www.gimnazija-treca-zg.skole.hr ili http://public.mzos.hr.
Osim nacionalnih domena postoje još neke vršne domene: .com, .edu., .net, .biz, .info.
Kako se ta simbolička imena prevode u IP adresu? Na svjetskoj su razini odvojena zasebna računala koja obavljaju samo taj posao i nazivaju se root serveri. Njihove tablice sadrže samo podatke o najvišim domenama (npr.: .hr, .edu, .com) i DNS poslužiteljima koji su zaduženi za nižu razinu svake od tih domena. Upit se proslijeđuje od jednoga DNS poslužitelja do sljedećega prateći hijerarhiju adrese. Vidljivo je da je potrebno napraviti onoliko upita koliko dijelova ima naziv računala. To je vrlo brz način dolaženja do željene adrese.
Nema komentara:
Objavi komentar